Koliko Vas pubilka u regionu voli govori činjenica da ćete održati predstavu tri dana zaredom u tri grada i tri države, tačnije u Zagrebu, Beogradu i u Sarajevu. Kakav je osjećaj osjećati se svugdje dobrodošao?
Predivno je putovati, obilaziti te granice i podsjećati ljude na vrijednosti koje su davno zaboravljene. Siguran sam da će nam to biti jedno lijepo putovanje. Taj osjećaj da te ljudi žele u sva ta tri grada je predivan, jer donosiš nešto što je ljubav. Ja se ne bavim negativnostima, tražim ono što je dobro u ljudima, pa tako i u državama i gradovima u koje dolazim. Kada tražite ono što je dobro u ljudima i kada se držite toga, to je sidro koje vas veže, tako da me za te gradove vežu mnoga prijateljstva. Prijatelji, kolege, Beograd, Zagreb, Sarajevo, za mene je to jedan prostor i uvijek će tako biti. Proširio sam sebi te granice, tako da djelujem tako. Zato sam se sada prvi put nakon toliko godina otisnuo u dijasporu da igram predstave.
Kako bismo mogli razbiti predrasude, tu „imaginarnu mržnju“, i pomoći ljudima u dijaspori, pa i na Balkanu, da se osjećaju svugdje dobrodošli, bez obzira na to gdje se nalaze i ko su?
To se sve nosi iz kuće. Mislim da smo djecu već u kućama zatrovali teškim temama. Razumijem da su ljudi prošli kroz svašta, i moja porodica je prošla kroz teške gubitke i nestanke najbližih, ali to se nikada nije prenijelo na generaciju koja je nevina i koja nema veze s tim. Svaka kuća ima svoju priču i teško je bilo kome suditi. Ono što ja stalno ponavljam je da ljudi zaista moraju prestati osuđivati druge ljude, jer mislim da taj sud pripada nekom drugom. Znam da je mržnja danas najjednostavnija i da ohrabruje ljude da žive u svojim „čoporima“. Međutim, kad vidite ljude ovdje u Beču da žive svi zajedno, a kad odu preko granice postaju neprijatelji preko vikenda, a onda se opet ovdje vraćaju i žive zajedno – to je paradoks. Zato postoji predstava, zato postoje glumci, pisci, umjetnost koja na to podsjeća, koja će djeci i ljudima koji dođu poslati neke lijepe poruke. Mislim da je podsjećanje na te vrijednosti zadatak umjetnosti. Nažalost, umjetnost i kultura su danas zapostavljeni, politika je u prvom planu, naš glas postaje sve slabiji i slabiji, ali i pojedine kolege često tu scenu iskoriste samo za neke druge svrhe, a ne da pošalju neku važnu poruku koju i sami žive. Nije dovoljno samo nasmijavati ljude, nekad im moraš ukazati i na greške.
Predstavu „Da sam ja neko“ premijerno ste izveli u Brčkom, a ne u svom rodnom Tešnju. Zašto ste donijeli takvu odluku?
Brčko je za mene glavni grad Bosne i Hercegovine, jer svaki put kada se u BiH povede priča o tome da li će doći do podjele i kome će šta pripasti, uvijek se postavlja pitanje kome će pripasti distrikt Brčko. Zato sam želio da moja poruka ljubavi krene iz Brčkog, jer taj grad ne vidim kao neku anomaliju koju će neko osvojiti. Ljudi tamo su već dovoljno propatili, te sam odlučio da ova misija i poruka ljubavi krenu baš iz Brčkog i nadam se da će se dalje širiti i da će vremenom prerasti u neki pokret, a ne biti samo obična predstava.
„’NAŠ ENIS‘ je meni najljepša odrednica. To je uspjeh!”
Nedavno ste rekli da ne znate mrziti i da Vas to motiviše. Kako to utiče na Vašu karijeru i svakodnevni privatni život?
Meni je sve postalo privatno. Kad se bavite ovim poslom i kada postanete javna ličnost, za vas nema više privatnosti. Nemam osjećaj da sada imam svoj zaseban svijet, trudim se da ono što vidim prenesem ljudima. Trudim se da vodim računa o osjećanjima drugih i da kritiku upakujem „kao poklon“ kako bih osvijestio ljude i natjerao ih da razmišljaju.
Vaša karijera obuhvata razne uloge, od glumca do voditelja. Koji su vam izazovi još ostali za neke buduće dane?
Za sada je ova predstava u fokusu, kao i televizijski projekti kojih ima dosta, serije, filmovi kojih će sada biti sve više, budući da sam sada u godinama kada bih kao glumac trebao najviše raditi. Narednih desetak godina planiram se više baviti filmom i serijama.
Pročitajte još aktuelnih ekskluzivnih intervjua i reportaža u našem štampanom izdanju! Magazin je dostupan i online!
