Njegov zarazni humor, šarm i autentičnost osvojili su i povezali srca publike širom regiona, a sudeći prema utiscima nakon premijere njegove predstave „Da sam ja neko“, i srca publike u Austriji. Enis Bešlagić, jedan od naših najomiljenijih glumaca, tim povodom govori za magazin KOSMO.
Koliko bečka publika cijeni rad glumca Enisa Bešlagića, potvrđuje činjenica da su prva tri termina za izvođenje predstave „Da sam ja neko“ u Beču potpuno rasprodana. Zbog velikog interesovanja, Bešlagić je zakazao i četvrti susret s publikom. Dana 15. novembra, Bečlije će ponovo imati priliku uživati u njegovoj izvedbi, a ako interesovanje nastavi rasti, glumac će se publici pokloniti i peti put. O tome kako održava svoj vedri duh, prenosi ga na publiku i suočava se s životnim izazovima, razgovarali smo s proslavljenim glumcem.
KOSMO: Dobro došli u Beč! Voljela bih započeti intervju jednim ljudskim pitanjem – kako ste i kako je prošao put do Beča?
Enis Bešlagić: Lijepo smo prošli, stigli smo bez problema. Gužve na putevima su prošle, tako da smo uživali u putovanju. Beč ima svoje ljepote i u njemu živi mnogo ljudi koje poznajemo, pa smo bili rastrgani na sto strana, pokušavajući stići do svih prijatelja. Ipak, uspijevamo igrati predstave i družiti se s ljudima.
Poznata je izreka da „Svi mi imamo dva života. Jedan koji živimo, a drugi koji drugi zamišljaju.“ Koliko je teško otvoriti se pred publikom, govoriti o sebi i iskreno ispričati svoju priču kroz predstavu „Da sam ja neko“? Koliko hrabrosti je potrebno za to?
Očigledno onoliko koliko ludosti imaš u sebi. Taj neki mazohizam koji ja nosim vjerovatno me tjera da, iako uvijek imam tremu kad izlazim na scenu, uspijem je razbiti tokom igre. Vjerujem da je to meni urođeno, ponekad je jače od mene, ta potreba za scenom. Nekad bih to rado izbjegao, ali uzalud, povuče me to… Ta neka vrsta „oboljenja“ bila je prisutna godinama, jer sam stalno pratio i čekao šta drugi pišu o meni. Kroz komentare i izjave shvatio sam da ljudi zapravo ne znaju mnogo o meni i da je vrijeme da napravim predstavu o sebi.
Poznati ste po tome da publici lako izmamite osmijeh na lice, no ova predstava može pojedine ljude i rastužiti. Da li Vam je žao ako primijetite da je neko u publici pustio suzu?
Mislim da je to normalno, jer i ja često pustim suzu i ne krijem emocije. Ljudi bi trebali da se opuste i puste svoje emocije da isplivaju. Život je jednostavno takav – ako imaš tu vrstu empatije prema ljudima, normalno je da te pogađa kad neko pati, kada neko boluje od teške bolesti, kad gubiš najbliže. To je život. Nije život samo smijeh i zabava, život je i sve ovo drugo, ali je važno što prije prebroditi to kroz smijeh i šalu i vratiti se u svoje šine, ne zadržavajući se previše u tim fazama depresije.
Koja je glavna poruka Vaše predstave i šta želite da publika ponese sa sobom nakon izvođenja?
Volio bih da publika shvati tu poruku i da uđe u njihova srca. Da se ohrabre u pokazivanju ljubavi. Jako često se plašimo reći drugima da ih volimo, jer strahujemo da će to neko iskoristiti, ali ako je ta ljubav bezuslovna i ne traži ništa zauzvrat, onda nema šta iskoristiti osim da to izbaciš iz sebe. Mislim da se publika zbog toga često vraća kući resetovana na fabričke postavke. I oni koji su mislili da su u životu završili sve shvate da smo mi svaki dan na početku svog života. Zaista vjerujem da publika odlazi sa predstave kao s jednom dozom lijeka koji im bude usađen tokom igre.
U jednom trenutku svog života i Vi ste se, kao i mnogi naši ljudi, našli u inostranstvu gdje ste živjeli i radili. Mnogi se suočavaju s osjećajem otuđenosti, osjećaju se kao stranci i u zemlji u kojoj žive i u zemlji iz koje potiču. Šta biste poručili tim ljudima?
Mislim da svako treba svoj identitet izgraditi tamo gdje trenutno boravi. Ja sam često u autu, te stalno imam osjećaj da sam ja ta, kako ljudi vole reći, dijaspora. Rođen sam u Tešnju, tamo sam odrastao, ali nisam u Tešnju, tako da je meni dijaspora sve što je izvan mog komoditeta. Nisi ništa više domaći u Sarajevu nego u Minhenu. Mislim da gdje god ljudi da su otišli trebaju da naprave svoj dom. Gdje god da odem, bilo to sutra Zagreb, Beograd ili Split, ja bih tamo pravio svoj dom kroz ljude koji tamo žive. Ne bih mogao živjeti sam, a da nema naših ljudi. Vjerujem da sada svuda ima naših ljudi, da te duše ima, tako da preporučujem dijaspori da prihvate mjesto gdje su došli. Neko je njih prihvatio, i mislim da oni to mjesto trebaju prihvatiti kao svoj dom. Lijepo je što ljudi imaju emociju, obiđu materinu kuću, lijepo je da se sve to ne zaboravi, ali neminovno je da će generacije koje dolaze iza nas imati mnogo manje empatije prema toj vrsti doma.
„Svako treba svoj identitet izgraditi tamo gdje trenutno boravi.”
„Što smo stariji, to smo manje sretni“, rečenica je iz novog Disneyjevog filma „Inside Out 2“ koja je mnoge pogodila i natjerala na razmišljanje. Kako Vi održavate motivaciju i pozitivnost kroz životne izazove?
I ja imam svoje faze kada je život malo drugačiji, ali te faze znam sakriti i ne opterećujem ljude svojim problemima, već im dam ono po šta su došli – emociju i sreću. Kada se natjeraš da budeš sretan zbog drugih, onda i ostaneš u tom stanju. Često mislim da sami moramo sebe natjerati da budemo dobro. Moj posao me tjera da budem pozitivan jer ljudi koji su došli nisu tu da gledaju nešto tužno, pa radim ono što najbolje znam – prenosim pozitivnu energiju na ljude. Ja sam u kategoriji ljudi za koje kažu „to je naš“, što je meni najljepša odrednica, nikakva teritorijalna, državna, nacionalna ili kantonalna. Kada kažu „To je naš Enis”, to je za mene potpuni uspjeh, jer se zaista tako osjećam gdje god da odem.
Nastavak razgovora pročitajte na sljedećoj strani!
