Start BKS
KOMENTAR

„Ne pamtim bombe, ali svi vidimo šta su za sobom ostavile“

(FOTOS: zVg.)

Imala sam četiri i po godine kada je počelo bombardovanje, zato verovatno i ne pamtim kako izgleda kada ti oko glave padaju bombe. Negde, u nekom delu mozga ostao je upisan zvuk sirena za vazdušnu opasnost, povlačenje tenkova sa Kosova, dolazak izbeglica i onda rupa… Crnilo i przanina do onog trenutka kada si dovoljno odrastao da možeš sam da rasuđuješ i da saznaš šta je svima pored gubitka najmilijih donelo bombardovanje i korišćena bojna sredstva.

Svakog 24. marta, svi mi rođeni u Srbiji se nekako kolektivno podsećamo šta je „Milosrdni anđeo“ doneo, šta smo i koga izgubili, a šta dobili. Imam tu sreću da nemam puno čega da se setim. Možda je tome doprinela činjenica da sam rođena na selu, a sela u to vreme nisu posebno interesovala NATO avione, čak iako su bila blizu Kopaonika iza kog je, kako naši stari vole da kažu, eto, odmah Kosovo. O ratu od odraslih mogli smo jako malo da čujemo. Verovatno im je preko glave bilo ratnog stanja koje traje čitavu deceniju. U naše živote dolazili su neki novi ljudi, koje su svi gledali sa sažaljenjem, a mi deca nismo razumeli zašto. U svoje tada oskudne vokabulare ubacili smo reč izbeglica, iako dugo nismo znali šta ona zaista znači i kako se neko njome karakteriše. Povremeno bi u čuvenom dnevniku u pola osam mogli da vidimo neke nove snimke, čuli neke nove reči kao što su tenzije, nemiri, suvernitet ili nezavisnost. Stari bi kao zalepljeni gledali u ekrane, a nama, deci, se činilo da smo preživeli ono najgore i to jedva.

Došlo se do trenutka da sam sve češće čula šapat svojih roditelja o tome da je neko bolestan, ali nikad se nije pričalo od čega, jer ipak, ono čuveno balkansko – bolje je da se bolest ne spominje. Polako, neprimetno, u svakodnevni život nas mladih uselila su se tri nova termina: osiromašeni uranijum, karcinom i tumor. Polako su bolesti srca ili neurološkog sistema od kojih su mnogi ljudi do tada umirali pale u drugi plan, da bi se došlo do trenutka da čovek više ni ne mora da pita od koje bolesti pati onaj ko je hospitalizovan ili od čega je preminuo.

„U ratu država daje topove, bogati volove, a sirotinja sinove. Kada rat prođe, država uzme topove, bogati volove, a sirotinja broji grobove.“

srpska narodna misao

Iako je provobitni cilj NATO-ovog „Milosrdnog anđela“ bio da smiri situaciju na Kosovu nekako se završilo sa bombardovanjem cele Srbije i delova Crne Gore, ključnih infrastruktura poput mostova iznad reka iz kojih civili konzumiraju vodu i navodnjavaju svoje useve, bombardovanjem bolnica, televizija, civilnih objekata i ubistvom deteta koje sedi na noši. Za skoro sve ove akcije su korišćeni projektili obogaćeni osiromašenim uranijumom.

Naučni podaci kažu da kada projektil koji sadrži 372 grama osiromašenog uranijuma udari u oklop vojnog vozila ili bilo kojeg metala, oslobađa se temperatura između 3.000 i 5.000 stepeni nakon čega se stvara uranijumska prašina koja se veže sa teškim metalima (živa, bakar i olovo), izuzetno toksičnim za žive organizme. Svako ko je udahne izbaci nekih 70%, ali ostatak se taloži u mekim tkivima i kostima, a nakon pet do deset godina, kod pada imuniteta, može doći do razvitka kancerogenih oboljenja. Srbiji je trebalo oko deset godina da dođe do bujanja bolesti. Ne samo da su prvo oboleli vojni rezervisti, ljudi koji su živeli u blizini ratnih pordučja, već se došlo do situacije da više nema pravila ko će oboleti.

Neretki su slučajevi da mladi, deca rođena godinama nakon rata, ali novorođenčad oboljevaju od nekog oblika karcinoma. Pluća, debelo crevo, dojka i materica, organi su koji najčeće stradaju, a neretko ljudima obole i kosti, žlezde…

Pored toga što se Srbija prema procenama iz 2019. godine Međunarodne agencije za istraživanje raka svrstava u grupu zemalja sa srednjim rizikom oboljevanja, tačnije nalazi se na 12. mestu od ukupno 40 zemalja u Evropi, dok se istovremeno smatra zemljom s visokim rizikom od umiranja od malignih bolesti, gde je na drugom mestu, u njoj počinje da se širi jedna nova bolest – neplodnost.

Mladi, zdravi ljudi, bračni parovi sve češće imaju problem sa začećem i produžetkom porodice, a lekari i stručnjaci neretko uzrok vide baš u poprašivanju osiromašenim uranijomom. Ipak, sve ove pojave sa kojima se posle rata bori srpsko stanovništvo još uvek nisu zvanično proglašene posledicama NATO bombardovanja, već je sve i dalje ostalo na nivo tužbi ili tužnih sudbina onih koji su nakon učestovanja u ratu oboleli od karcinoma.

Veruje se da je tokom NATO bombardovanja u Srbiji poginulo oko 2.500 civila, od posledica kasetnih bombi i napravi zaostalih nakon bombardovanja poginulo je 8 osoba, dok je 12 ranjeno, a svake godine se registruje oko 30.000 novih oboljenja od raka. Četiri godine kasnije prognano je ono malo Srba što je ostalo na Kosovu, da bi još četiri godine bilo dovoljno da se stvori jedna samoproglašena repbulika -u najkraćem – bilans krvave intervencije NATO-a. Koliko je cela akcija bila legalna, zašto je kako bi se sprečila volja jednog čoveka ispaštao čitav narod? Da li će ikada neko odgovarati za kršenje međunarodnog prava? Zašto je korišćen osiromašeni uranijum? I na kraju: Kakav je to anđeo koji seje smrt i šta je milosrdno kada stradaju deca? I dalje ostaju otvorena pitanja na koja nemamo odgovore.

Stara srpska narodna misao kaže; „U ratu država daje topove, bogati volove, a sirotinja sinove. Kada rat prođe, država uzme topove, bogati svoje volove, a sirotinja broji grobove“, a Srbija, očigledno 24 godine kasnije i dalje broji svoje, a ko zna još koliko će.

Avatar-Foto
Nachdem sie ihr Bachelorstudium an der Fakultät für Politikwissenschaften in Belgrad abgeschlossen hat, begann Aleksandra ihre journalistische Karriere bei der Tagespresse in Serbien, wo sie bis zu ihrem Master-Abschluss gearbeitet hat. Letztes Jahr verschlug es die wissbegierige Serbin schließlich nach Wien. Jetzt lebt sie ihre Leidenschaft für Journalismus als Redakteurin des KOSMO-Magazins aus. Stets professionell und mit viel Interesse, berichtet sie über aktuelle politische und gesellschaftliche Themen. In ihrer Freizeit liest die Politologin am liebsten ein Buch, oder entdeckt auf ihrem Fahrrad neue Orte in Wien.