Lana Bastašić: ,,Gradovi i mjesta boravka ne moraju biti za zauvijek“

Lana Bastašić je jedna od najuspješnijih spisateljica sa prostora bivše Jugoslavije. Sa nama je razgovarala o sebi, književnosti, stvaralaštvu i Balkanu.

Dobila je nekoliko nagrada za kratku priču, dvije nagrade za poeziju i nagradu za neobjavljenu dramu. Njen prvi roman „Uhvati zeca” uvršten je u najuži krug za NIN-ovu i nagradu „Biljana Jovanović”, a 2020. godine je osvojila nagradu Evropske Unije za književnost.

KOSMO: Kao mlada djevojka ste se otisnuli u svijet i napustili grad u kojem ste odrasli. Kako ste se osjećali povodom odlaska?

Lana Bastašić: Moja porodica je iz Zagreba došla u Banjaluku. Iako sam ja bila mala, uvijek sam se osjećala kao nova djevojčica u Banjaluci. Rano sam shvatila da gradovi i mjesto boravka ne moraju da budu „zauvijek”. Odrastajući nisam razvila osjećaj doma. Ubrzo sam shvatila da u nekom trenutku želim da idem dalje zato što me je zanimalo šta još postoji. Kada govorimo o kulturološkom šoku, ono što je meni prijalo jeste to, što sam znala ljude u Barceloni, a poznavala sam i jezik.

To bi možda bio savjet za ljude koji planiraju da se presele negdje: Prvo posjetite to mjesto i pokušajte nekoga upoznati ko tamo živi, a takođe probajte učiti jezik prije odlaska. Meni je ovo pomoglo da se snađem, a ljudi su bili predivni i mnogo su mi pomogli. Moram da naglasim, koliko sam se ja plašila odlaska, uopšte nije bilo toliko strašno. Mislim da svi imamo strah od promjene uopšte, a životne situacije u kojima se baciš u nepoznato, korisne su da upoznaš sebe. Kada se sklone sve te manje i veće sigurnosti oko tebe, otkrije se ko si ti zapravo i šta možeš, a šta ne. Smatram da taj strah od odlaska upravo ono što nas zadržava na nekim mjestima.

,,Mislim da svi imamo strah od promjene uopšte, a životne situacije u kojima se baciš u nepoznato, korisne su da upoznaš sebe.“, kaže Lana.

KOSMO: Kako Vi, kao spisateljica, gledate na pojavu ambivalnetnosti kada se radi o našim identitetima? Da li je ona može biti izvor inspiracije?

Lana Bastašić: Pripadanje jednoj kategoriji, može da ograničava ne samo pisce, nego ljude generalno. Za mene to nije političko pitanje, nego se jednostavno ne volim određivati na taj način, bilo da je to nacija, jezik, muzički ukus (smijeh). To držanje jednoga, kao da je jedino, me oduvijek ograničavalo, baš zato što tu nisam mogla da nađem prostor za učenje. Meni je u prirodi to da odbijam kategoričko definisanje. Ponekad se čovjek nađe u situaciji da te ljudi svrstaju i „stave u kutiju” na tom polju identifikacije. Meni je upravo to veoma inspirativno.

Smatram da je za pisce, generalno i umjetnike veoma važno da budu stalno unutar jednog prostora, ali i van njega. Dakle, biti dio neke grupe, razumijeti je, a sa druge strane biti van iste i posmatrati je. Smatram da je ta linearna pozicija vrlo važna za pisca. Kada pišem o Balkanu i o našim ljudima, ja istovremeno i pripadam, i ne pripadam nekoj kategoriji. Ovo nije jednostavno, jer bi se često lakše bilo svrstati. Meni je jednostavno inspirativno stalno preispitivati identitete.

KOSMO: S obzirom da ste velika aktivistkinja i uzor mnogim mladim djevojkama, kako vidite ulogu književnosti u borbi za ljudska prava i ravnopravnost?

Lana Bastašić: Mislim da, sa jedne strane, književnost, nažalost, nije toliko popularna kao nekada. Ne mislim da danas jedna knjiga može da izazove nekakav skandal ili da inspiriše ljude na neku novu borbu. Ali ono što može da uradi, jeste da ponudi jedan novi pogled na priču iz drugih perspektiva. Ovo je veoma važno, jer smo svi mi sa Balkana odrasli uz jednu priču koja je ispričana na jedan način. Nije bitno da li je to politička, patrijarhalna, unutar škole, porodice, ali je uglavnom tako da postoji samo jedan obrazac. Onda kada se susretnemo sa pričama koje su drugačije, ispričane iz drugih perspektiva, naučimo da postoji i druga strana.

Takođe, često se osjetimo manje usamljenima, jer shvatimo da postoji još neko, ko je razmišljao kao mi. Tu ima dio empatije u književnosti za koji ja mislim da može da bude subverzivan, čak i ako to nije namjera pisca. Ako opisujemo ono što vidimo oko sebe, ako smo iskreni i ako se trudimo da razumijemo ljude koje opisujemo, onda postoji prostor za empatiju. Ja stvarno da vjerujem da umjetnost može da nam na taj način ponudi nove obrasce za tumačenje svijeta oko sebe.

Ostatak intervjua pročitajte na sljedećoj stranici!