Što Vatreni vole više – fast food ili domaće?
Sudeći po atmosferi domaću kuhinju, definitivno. Vole baš kad im napravimo lonac graha, punjene paprike, pire krumpir, domaću juhu… To je ipak ono majčinsko, ono, kao doma.
Kako se postaje kuhar hrvatske nogometne reprezentacije?
Zorislav Srebrić me otkrio i pozvao da budem kuhar reprezentacije. Kad su me nazvali, ja sam bio malo u šoku i nevjerici. Iako sam znao da ću pristati, tad sam, još pod dojmovima poziva, rekao: „Razmislit ću, pa vam javim sutra“. Naravno, ni trenutak nisam razmišljao, reprezentacija se ne odbija.
Ima li neki poseban trenutak koji biste izdvojili?
Pa definitivno početak jer sam tu puno naučio što mi danas koristi. I prvi trenutak kad me Niko Kovač, tadašnji izbornik, predstavio dečkima. To je bilo nešto posebno, toliko nogometnih zvijezda ti plješće, svako ti prilazi, daje ruku… Vatreni su veliki ljudi u prvom redu i to ih čini posebnima.
Kakva je atmosfera u reprezentaciji?
Biti dio ovog tima je nešto posebno jer je atmosfera fantastična. U Hrvatskoj postoji taj kult reprezentacije – ta svetinja. I to je zaista tako, uvijek prisutno. Svi se druže, drže zajedno, daju svoji maksimum, kako na travnjaku, tako i iza zavjesa. To je, vjerujem, i tajna uspjeha naše reprezentacije.
S kim se vi najviše družite od igrača?
Svi se družimo, ali logično, starije igrače poznajem dulje i s njima me veže dosta uspomena.
[crp box=“1″ limit=“3″ heading=“1″ offset=“0″]
Gdje ste vi kad je utakmica?
Na stadionu, naravno. Oni me vode sa sobom, sjedim tamo gdje sjedi i delegacija HNS-a, a prema potrebi odem ranije u hotel kako bih koordinirao pripremu narednog obroka kada se reprezentacija vrati u hotel.
Koliko vas posla očekuje u Njemačkoj?
Doručak, ručak, snack, večera. U obrocima, to će biti njih 120 sad u prvom dijelu natjecanja, a ako idemo dalje računajte još 40 dodatno.
