Kultni lokal „Lepa Brena“: Ovako je Milenko Šoškan oblikovao bečki noćni život

U saradnji sa Strukovnom grupom za gastronomiju u Privrednoj komori Beča, magazin KOSMO je u kultnom restoranu „Beograd” srpskim gastronomima dodelio priznanja za njihov uspešan rad i doprinos ugostiteljstvu u Beču.

Milenko Šoškan (71), vlasnik kultnog lokala „Lepa Brena”, osvojio je zlatnu značku jer svoj lokal, po mnogo čemu drugačiji od mnogih u gradu, vodi pune 33 godine.

Noću, kad se drugi lokali zatvore, gosti pohrle na muziku i ostaju do zore

KOSMO: Kad ste došli u Beč i čime ste se bavili prije ulaska u ugostiteljstvo?
Milenko Šoškan: Imao sam 18 godina kad sam, nakon završene trgovačke škole, 1971. iz sela Niševića kod Prijedora došao u Beč kod sestre. Naravno, nisam znao njemački, ali sam odmah počeo da radim u fabrici indigo papira. Sledeći posao mi je bio u firmi koja se bavila farbanjem mostova, ulica i bandera, gdje sam ostao deset godina. Narednih jedanaest sam bio zaposlen u špediciji, vozeći velike kamione po cijeloj Austriji. Za sve to vrijeme nikad nisam bio na bolovanju ili AMSu jer sam poštovao i čuvao posao. U početku sam samo pogriješio što nisam upisao kurs njemačkog jezika, a radio sam najviše sa našim ljudima.

Kad ste i zašto odlučili da kupite lokal?
Poznavao sam mnogo naših ljudi, pa kad sam te 1992. godine čuo da se prodaje lokal ’Lepa Brena’, vidio sam tu šansu za sebe, pa sam svoj teško zarađeni i ušteđeni novac uložio u kupovinu. Iako je na prostoru bivše Jugoslavije bjesnio rat, nisam se plašio da neće biti gostiju. Nikad se ni sa kime nisam posvađao ili zamjerio, pa sam vjerovao da će posao ići dobro, što se pokazalo opravdanim. Radio sam sa narodnom muzikom, pa su dolazili ljudi sa svih prostora odozdo, nezavisno od vjere i nacije. Postavio sam jasna pravila da nema nacionalističkih pjesama ili ispada, vodeći računa da niko od gostiju ne bude uvrijeđen.

Vaš lokal se punio kasno noću, kad su svi ostali završavali radno vrijeme…
Tako je! Ja sam uvijek znao da će od dva sata noću moj lokal biti pun do poslednjeg mjesta, a nekad se ostajalo i do sledećeg dana u podne. Gosti su bili veseli, znali su i popiti, ali nikad se nije desila tuča, niti je dolazila policija zbog nereda. To su uglavnom bili ljudi našeg porijekla, ali znali su doći i Austrijanci, a kasnije takođe Rumuni i Bugari jer i oni vole našu narodnu muziku. Inače, muzičari su kod mene radili dugo, pa je čuvena bubnjarka Tanja u ’Lepoj Breni’ punih 30 godina, a pjevač Miša Milanović već 20 godina. Ja sam nekad organizovao takmičenja kafanskih pjevača, kao i dodjelu ’Oskara’ za oblasti muzike, kulture i sporta. Moja supruga Slavica me je uvijek podržavala i pomagala mi u poslu, a uvijek smo poštovali goste, svoje uposlenike i zakone ove zemlje, tako da danas, kad sam penzioner, ne postoji ništa čega bih se mogao zastidjeti.

Ko danas vodi lokal i šta planirate za buduće vrijeme?
Ja sam ponosni otac dvoje odrasle djece, Jovane i Stefana, koji su školovani i uspješni ljudi. Oboje imaju svoje porodice, pa sam dvostruki djed. Sin vodi lokal, mada mu supruga i ja pomažemo. Po njegovoj želji je sve renovirano i prilagođeno ukusima mlade publike. Dio lokala radi svakodnevno danju, a donji nivo je otvoren petkom, subotom i nedeljom i radi sa muzikom. Ja sam uvijek puno radio, pa nikad nisam imao vremena za odlazak na odmor duže od pet dana. Zato sad želim da što više vremena provodim u rodnom kraju, da se vratim korijenima.