Vojka Rigler i restoran „Neubauschenke”: Spoj tradicije i uspeha u Beču

Magazin KOSMO, u partnerstvu sa Strukovnom grupom za gastronomiju Privredne komore Beča, svečano je uručio priznanja srpskim gastronomima za njihov trud, inovativnost i doprinos ugostiteljstvu u Beču. Događaj je održan u kultnom restoranu „Beograd”.

Vojka Rigler (70), koju svi gosti zovu Helga, dobila je zlatnu značku jer je u gastronomiji od rane mladosti, a njen restoran „Neubauschenke” je tipično austrijski.

Hrabrost, poznavanje posla i upornost – recept za uspjeh u gastronomiji

KOSMO: Kad ste došli u Beč i sa kojom namjerom?
Vojka Rigler: Iz rodne Vlasenice u Republici Srpskoj (BiH), otišla sam sa 17 godina u jesen 1973. godine. Iako je moja majka bila protiv toga, ja sam otišla u Grocku (Srbija), gdje sam četiri mjeseca brala voće. Kad sam prikupila malo novca da kupim odjeću i voznu kartu, zaputila sam se u Beč kod rođaka koji me je ranije pozivao da dođem kod njegove porodice. Osjećala sam se izgubljenom u velikom gradu, ali su mi rođaci našli posao u jednoj mesari, a potom u bolnici Lainz. U početku sam čistila, a onda sam prešla u kuhinju, gdje sam usput dobila diplomu kuvarice, ali i solidno naučila njemački. Odatle sam prešla u jedan restoran, za čijeg vlasnika sam se kasnije udala i dobila sina. Kad smo 1981. kupili restoran ’Neubauschenke’, bila sam vrlo ponosna jer kao ugostiteljski objekat postoji od 1928. godine. Mnogo energije i ljubavi sam uložila dok je do tada zapušteni lokal dobio valjani izgled. Predano sam ga vodila, ne birajući poslove, a kad smo se suprug i ja razveli, isplatila sam mu nadoknadu i uspješno nastavila posao.

Šta se kasnije dešavalo?
Nakon osam godina upoznala sam jednog pristojnog gospodina za kojeg sam se kasnije udala u Las Vegasu. Desetak godina kasnije, kako je on želio da se preseli u Ameriku, gdje je planirao poslovni poduhvat, ja sam krenula sa njim. Moj bečki restoran sam ostavila sinu i snahi. Na Floridi mi se veoma dopalo, ali željela sam da nešto radim, pa sam tamo otvorila austrijski restoran, koji je uskoro u širem regionu postao poznat po bečkim šniclama. No, zbog poteškoća u restoranu ’Neubauschenke’, vratila sam se u Beč i nastavila da ga vodim, a lokal u Americi nije mogao da opstane bez mog prisustva.

Šta je važno reći o Vašem restoranu?
Ovo je klasični bečki restoran, što pokazuje enterijer, kao i jelovnik. Naši gosti su uglavnom Austrijanci, a s obzirom na lokaciju, puno je i turista. Zato u ponudi, pored tipično bečkih, imamo i internacionalne specijalitete. Vrlo često pripremamo i hranu koja se vezuje za Balkan, a u međuvremenu se odomaćila i u Beču: sarma, ćevapčići, ražnjići, pljeskavice… Sva ta jela pravim sama po našim tradicionalnim receptima, a gosti ih rado naručuju.

Koliko Vaših gostiju zna da ste Vi Vojka, a ne Frau Helga?
Ne zna niko. Moj bečki dijalekt kad govorim njemački, ponašanje, pa i izgled, znaju da zavaraju. Doduše, na ulazu sitnim slovima piše moje ime, ali to niko ne gleda. Naravno, ja sam ponosna na sve ono što jesam, uključujući i moje porijeklo.

Do kada planirate da radite ovim tempom?
Ja volim svoj posao, ponosna sam na sve što sam postigla i radiću možda još nekoliko godina. Moji najbliži nemaju ambicije da preuzmu posao, pa ću vidjeti šta ću sa restoranom i otići ću na Floridu, gdje imam kuću. Želim da uživam na suncu, a još uvijek mislim da ću sresti čovjeka svog života jer vjerujem u ljubav.